U svojoj novoj knjizi, Slavoj Žižek gura provokativno shvatanje hrišćanstva kao progresivne, sekularizirajuće snage. U pitanju je klasični Žižek – istovremeno brilijantno oduševljava i ekstremno iritira.

Slavoja Žižeka, različita publika označava vrlo raznoliko: kao ‘Elvisa teorije kulture’, ‘najbriljantnijeg’ lijevog filozofa na svijetu koji ulijeva ‘strahopoštovanje’, kao prevaranta, kao marksistu, kao apologetu anti-wokizma, i još mnogo šta. Ali vjerojatno malo ljudi kada im Žižek padne na pamet, pomisli za njega da je ‘kršćanski teolog’. Ipak, slovenski mislilac koji ruši etablirana uvjerenja, proveo je desetljeća zadubljen u hrišćansku teologiju i istoriju, od knjige ‘Manje ljubavi – više mržnje!: ili, zašto je vredno boriti se za hrišćansko nasljeđe’[1] do njegove rasprave s ‘radikalnim ortodoksnim’ teologom John-om Milbank-om (predstavljen u MIT Press izdanju ‘Slavoj Žižek i John Milbank Čudovišnost Hrista: paradoks ili dijalektika?’ iz 2009. godine, op.prev.[2]).

Zapažena posvećenost teološkim pitanjima, unatoč tome što javno priznaje da ne vjeruje u Boga. Žižekova nova knjiga, ‘Hrišćanski ateizam: kako biti pravi materijalist’, najzreliji je prikaz njegove materijalističke teologije do sada. Kao i većina njegovih knjiga, to je također i mikrokozmos Žižekova dosadašnjeg opusa u cjelini – u knjizi on doprinosi promišljanjima o temama koje se protežu od politike do psihoanalize, od apokaliptične TV serije ‘The Last of Us’ (produkcijske kuće HBO, prva sezona se počela emitirati 2023. godine, op.prev.) do kvantne mehanike. Ovaj eklekticizam će, nema sumnje pojačati optužbe mnogih Žižekovih kritičara da je diletant, dok će im njegova sklonost da se bavi temama bez dubljeg ulaženja u materiju, i dalje s vremena na vrijeme biti frustrirajuća.

Ali čak će se i nama koji smo već upoznati s njegovim radom, mnogo toga u vezi ‘Hrišćanskim ateizmom’ svidjeti. Žižek zaslužuje ozbiljne zasluge za oživljavanje jedne nužne a dugo iščekivane rasprave o odnosu između religije i šire shvaćene ljevice, a koja bi nam pomogla da se odmaknemo kako od međusobne grube denuncijacije, tako i od simplifikovane liberalne tolerancije. To je izvrsna knjiga koja zaslužuje prvo pohvalu za ono što postiže, a drugo (primjeren) oprost za svoje mnogobrojne grijehe.

Neprijateljstvo ljevice prema vjeri

Još je mladi Karl Marx primijetio da je kritika religije vitalna za radikalnu agitaciju uvjerenja. Marx je inzistirao da shvatimo da ‘čovjek čini religiju, a religija ne čini čovjeka’, kako je rekao u ‘Kritici Hegelove filozofije prava’. Kritiziranje religioznih dogmi bilo je potrebno kako bi čovječanstvo postalo svjesno svojih ovozemaljskih ograničenja i svoje sposobnosti da ih mijenja, te kako bi čovječanstvo spriječilo sopstvenu distrakciju od zadaće preoblikovanja društva u skladu sa obećanjem transcedentnog pomirenja koje bi sezalo iza ograničenja čovjekovog iskustva i zemaljskog vremena.

Postojali su dobri razlozi da ljevičarski kritičari poput Marx-a budu oprezni prema religiji. Od Francuske revolucije nadalje, desničarski mislioci od Edmund-a Burke-a do Joseph-a de Maistre-a preko R. R. Reno-a često su inzistirali na tome da religija igra fundamentalnu ulogu u konzerviranju odnosa i društva. U ‘Razmišljanjima o revoluciji u Francuskoj’, Burke je lamentirao nad tim što je nova ‘sve-osvajajuća imperija svjetla i razuma’ uklanjala sve ‘ugodne iluzije’ koje su ljepile društvo u jednu piramidu hijerarhije i reda. Kako bi to ispravio, Burke je inzistirao na tome ‘da bi duhovno uzdizuća načela trebalo ulivati u osobe uzvišenog položaja, a vjerski establišment omoćiti kako bi ta načela neprestano mogao osvježavati i provoditi.’ U suprotnom bi ‘svinjsko mnoštvo’[3] moglo prozreti uzvišenu iluziju božanskog prava i prepoznati da je kralj samo čovjek.

Danas, u svom djelu ‘Uskrsnuće ideje hrišćanskog društva’ (‘Resurrecting the Idea of ​​a Christian Society’, 2016.), Russell Ronald Reno inzistira na tome da je kršćanstvo neophodno za spašavanje ljudi od ‘površnosti, bezakonja i brutalnosti’ koje žele uspostaviti ‘demagozi elite’. Ove liberalne elite vode ‘klasni rat, rat protiv slabijih’, čiji su ‘idealni primjeri zapravo kampanje za istospolne brakove’. Ovaj navodni klasni rat omogućio je višoj klasi da profitira od korozije hrišćanskog morala, a kako bi njezini pripadnici mogli živjeti raspuštenim životnim stilom, čije će posljedice ‘snositi siromašni’.

S obzirom na ovu dugu povijest desničarskih intelektualaca koji su prisvajali religiju za sopstvena uvjerenja, ne treba čuditi što je ljevica često slijedila Marx-a u poimanju religije kao nečega što treba kritizirati i potkopavati. Ali te kritike dolaze u različitim oblicima, pogotovo kako su mnogi na ljevici usvajali religijske poglede koji nadilaze simplificirano odbacivanje. Žižekovo ‘materijalističko’ kršćanstvo izravno spada u ovaj tabor.

Sjene križa

Postoji neka vrsta vulgarne, materijalističke kritike religije na osnovu koje je ljevica dugo sticala prednost, a koja smatra, otprilike, da je Bog iluzija na koju se pozivaju ideološke institucije povezane s vladajućom klasom, čiji je glavni učinak trankvilizacija onih koji se protive uspostavljenom status-u quo. Ovo gledište vjerojatno ima korijene u glasnoj kritici vjere i religijskih institucija od strane prosvjetiteljskih ličnosti poput Voltairea i Davida Humea. Iz ove perspektive, ljevica bi trebala potpuno osuditi i odbaciti religiju, kako bi usmjerila pozornost potlačenih na svjetovne nepravde i potencijalne lijekove.

Marx je iznio složeniju materijalističku perspektivu. Njega se ponekad čita kao nekog ko se čvrsto drži vulgarne materijalističke kritike, najviše zahvaljujući njegovoj karakterizaciji religije kao ‘opijata za mase’ u ‘Kritici Hegelove filozofije prava’. Ali u cijelom citatu iz kojeg dolazi ta poznata fraza, Marx zapravo opisuje religiju kao ‘uzdah potlačenog stvorenja, srce svijeta bez srca i dušu stanja bez duše’. Držao je da se rađanje religije može društveno razumjeti kao svojevrsna psihička kompenzacija za otuđenje i patnju koje su ljudska bića trpjela na Zemlji. Sve dok su opstajali opresivni društveni uvjeti, mogli smo očekivati ​​da će se ljudi držati religijskih ‘iluzija’.

Materijalistička kritika religije, prema Marx-ovom gledištu, ne svodi se samo na osudu religijske vjere, pa čak nije ni primarno osuda vjere – već ide za tim da razumije društvene uslove koji religiju čine nužnom i kako se te uslove može transformirati. Tek kada se dogodi takva revolucionarna promjena, nestat će osjećaji otuđenosti koji su religiju činili nužnom, jer će ljudska bića postati sposobna izravno i racionalno rješavati svoje probleme.

Treća materijalistička perspektiva religije, oslanjajući se na Marx-a, G. W. F. Hegel-a i druge, vidi u socijalizmu i drugim lijevim pokretima sekularizirani nastavak nečega što je u temelju kršćanski projekat. Oni slijede Alexis-a de Tocqueville-a u mišljenju da postoji duboka srodnost između hrišćanske doktrine i ljevičarske borbe za većom jednakošću: svojim tradicionalnim uzdizanjem siromašnih i poniznih, te kuđenjem bogatih i moćnih, kršćanstvo je u vrlo važnom aspektu prirodniji saveznik ljevici nego desnici. Kao što je Tocqueville napisao u ‘O demokratiji u Americi’: ‘Od svih religijskih doktrina, hrišćanstvo, kakvo god mu tumačenje dali, je ono koje najviše podržava jednakost. Samo je religija Isusa Krista poistovjetila veličinu čovjeka isključivo sa ispunjavanjem dužnosti, gdje svaka osoba tu veličinu može postići; i sa radošću uzdigla siromaštvo i težinu života kao nešto gotovo božansko’.

Kritičari ljevice također su sumnjali da postoji sličnost između njezinih i kršćanskih ideala. Friedrich Nietzsche je u djelu ‘Volja za moć’ okarakterizirao socijalizam kao ‘talog kršćanstva i (Jean-Jacques-a) Rousseau-a’ u svijetu koji se sekularizira. A Alasdair MacIntyre, još dok je bio marksist, tvrdio je u djelu ‘Marksizam i hrišćanstvo’ da je marksistička tradicija sama po sebi ‘humanizirala neka od središnjih kršćanskih uvjerenja na takav način da je, umjesto hrišćansku adaptaciju sekularne sadašnjice, dala o toj sadašnjici sekularizirani kršćanski sud’.

Žižek spada u ovu treću tradiciju. Srž njegovog argumenta, međutim, uvijek je bio mnogo više inspirisan Hegelom i francuskim psihoanalitičarom Jacques-om Lacan-om nego Marx-om. Slijedeći Hegelovu misao, Žižek tvrdi da se hrišćanstvo razlikuje od mnogih drugih religija po tome što simbolično priznaje ‘Božju smrt’ kroz Kristovo raspeće: ‘Bog doslovno postaje čovječanstvo, a zatim umire prije nego što uskrsava i uspinje se na nebo, nakon čega Duh Sveti dolazi ujediniti vjernike u zajednicu slobodnih i jednakih’.

Bog je mrtav, a mi nastavljamo njegovu ostavštinu

Žižekovo tumačenje kršćanske priče je da Bog, kao transcendentni garant reda i autoritativnog morala, umire – a ljudska bića time shvaćaju da su potpuno slobodna. Ovo je krajnji ‘materijalistički’ čin, budući da demistificira sve one snage koje tvrde da imaju legitimitet na temelju nekog transcendentnog autoriteta, a nas prisiljava da prepoznamo jako široko međuzavisnu i savitljivu prirodu društvenog poretka: ‘Ono što umire na križu nije Božji zemaljski predstavnik (stand in) nego Bog izvan sebe, ono što se događa nakon raspeća nije povratak transcendentnog nego uzdizanje duha svetoga koji je zajednica vjernika bez ikakve podrške u onozemaljskom’.

Ovo je odjek slične tvrdnje koju Nietzsche iznosi u svom polemičkom spisu ‘Genealogija morala‘, da je pogrešno vidjeti sekularizam kao silu izvan kršćanstva kojeg i potkopava. Nietzsche je tvrdio da je hrišćansko vjerovanje u transcendentnog Boga zapravo ‘propalo zbog sopstvenog morala; isto tako će sad morati da propadne i hrišćanstvo kao moral... Pošto je hrišćanska istinoljubivost izvlačila zaključke jedan za drugim, na kraju ona izvlači svoj najjači zaključak, zaključak protiv sebe‘[4].

Nietzsche je želio da smrt Boga navijesti kraj kršćanskog morala i lamentirao je što je moral zapravo preživio u svjetovnom obliku u umjerenim egalitarističkim doktrinama poput liberalizma i iznad svega socijalizma. Nasuprot tome, Žižek vidi samosekularizaciju kršćanstva kao vrhunac kršćanske etike, s Bogom koji umire i oslobađa čovječanstvo da samostalno preuzme odgovornost za vlastito postojanje.

To je moment u kojem na scenu dolazi Žižekov kršćanski “ateizam”. On smatra da, povijesno gledano, nije dovoljno samo jednostavno negirati postojanje Boga, kao da je subjekt sposoban zaobići ili ‘bajpasovati’ ideologiju i izravno steći duboko razumijevanje materijalne stvarnosti bez zapadanja u iluzije. Tranzicija kroz religiju je bila nužan korak, i hrišćanstvo je zaslužno za narativiziranje Božje smrti, kao i za pojavu slobode i jednakosti unutar jedinstva Svetoga Duha.

Malo je vjerojatno da će ovakav idiosinkratski pristup religiji, iako je bez sumnje sugestivan i provokativan, pridobiti mnogo obraćenike čiji ‘mindset’ je izvan Hegelovog okrilja. Tvrdnja da se kršćanstvo samosekulariziralo i postalo ljevičarski materijalizam sugerira zanimljivu interpretativnu alternativu redukcionističkim narativima o propadanju religije koji (npr.) jednostavno pretpostavljaju da je religijska vjera, s usponom znanstvenog racionalizma, izgubila kontrolu nad imaginacijom.

Za žaljenje je dakle što Žižekova prezentacija njegovih argumenata nije rigoroznija ili sistematičnija, u stilu, recimo, epohalnog djela ‘A Secular Age‘, Charles-a Taylor-a[5]. Teza tako hrabra i kontroverzna kako ju je Žižek postavio u svojoj knjizi ‘Hrišćanski ateizam – kako biti pravi materijalist’ zahtijeva pažljiviju i jaču odbranu, mnogo više od bljeskova iznesenih impresionističkih poveznica i sugestivne argumentacije. Odbrana ovakve teze bi zahtijevala duboko povijesno kritičko tumačenje, koje pažljivo i programski prati razvoj kršćanske teologije i prakse, pokazujući kako su se odvijali idejni prijelazi i utjecaji.

To bi onda moglo biti popraćeno sustavnom teološkom odbranom ‘Hrišćanskog ateizma‘, u duhu nečega poput djela ‘Systematic Theology’, mislioca hrišćanskog socijalizma Paula Tillicha[6]. Sve dok ne dobijemo takav tretman, hrišćanski ateistički materijalizam ostat će više provokativna ideja nego kredo prema kojem treba upravljati život.

Unatoč tome, Žižek zaslužuje pohvale zbog predstavljanja osebujnog pogleda na kršćanstvo, koji bi, ako ništa drugo, mogao uvjeriti ljevicu da ozbiljnije shvati religijska pitanja. Ovo je posebno važno u eri kada različite forme neliberalnog i autoritarnog vjerskog nacionalizma marširaju u pohod na društva.

Progresivci i socijalisti trebaju izbjegavati onu vrstu sirovog materijalizma koja je implicitno prisutna u stajalištima koja odbacuju Baraka Obamu, a koja dolaze od onih koji su se uhvatili oružja i religije kao predmeta substitucije za svoje ekonomske nedaće. Oni trebaju misleću perspektivu o mjestu religijske vjere u istoriji i društvenom poretku.

Sa engleskog preveo i priredio Srđan Šušnica

Originalni članak na engleskom jeziku pod nazivom ‘Žižek’s Left-Wing Case for Christian Atheism’, autora Matt-a McManus-a[7] objavljen je u online reviji Jacobin 25. maja 2024. godine, dostupan na: https://jacobin.com/2024/05/slavoj-zizek-christian-atheism-review

---

[1] Op.prev. Pod ovim naslovom ovu knjigu objavio je na našem jeziku Beogradski krug 2001. godine: https://www.knjizara.com/Manje-ljubavi-vise-mrznje-ili-Zasto-je-vredno-boriti-se-za-hriscansko-nasledje-Slavoj-Zizek-17993. Naslov engleskog izdanja ‘The Fragile Absolute: Or, Why Is the Christian Legacy Worth Fighting For?’, objavio je Verso Book 2000. godine. U knjizi autor se, između ostalog bavi i potragom za lijevim teorijskim odgovorom na fenomenološke i etičke dileme NATO-ove (pravno nelegalne, dakle agresivne) vojno-vazdušne intervencije i bombardovanja SR Jugoslavije, prije svega Srbije 1999. godine. S jedne strane obara i ismijava narativna i propagandna opravdanja Zapada za ulazak u agresiju, a s druge strane pokušava da racionalizira sam čin bombardovanje oslanjajući se na metafizičku teleologiju. Jedno zanimljivo reagovanje ovu knjigu dao je profesor Aleksandar Jerkov u časopisu Vreme, dostupno na: https://backup.vreme.com/kultura/slavoj-zizek-manje-ljubavi-vise-mrznje/

[2] Op.prev. U ovom engleskom izdanju urednik Creston Davis predstavlja prvo Žižekovu filozofsku monografiju ‘Čudovišnost Hrista’, zatim kao reakciju na ovu Žižekovu knjigu daje polemički odgovor anglo-katoličkog filozofa i teologa John-a Milbank-a, a potom i Žižekov ‘odgovor na odgovor’ (naslov u originalu: Slavoj Žižek and John Milbank, The Monstrosity of Christ: Paradox or Dialectic?, ed., MIT Press, 2009). Nažalost na naš jezik je prevedena samo Žižekova monografija (Čudovišnost Hrista: teologija i revolucija, Beograd, Otkrovenje, 2009.), dok su čitaoci ostali uskraćeni za polemiku za Milbank-om.

[3] Op.prev. Politički pamflet Edmund-a Burke-a (1729-1797.) ‘Razmišljanja o Revoluciji u Francuskoj’ (novembar 1790.) je prvi i najpoznatiji intelektualni napad na Francusku buržoasku revoluciju u kojem autor favorizuje monarhiju, aristokratiju, neprikosnovenost privatne svojine i nasljednju sukcesiju imetka i moći. Djelo je u međuvremenu proglašeno za osnivačkim trenutkom britanskog konzervatizma. U pamfletu Burke tvrdi da će uništenjem plemstva i klera, u to vrijeme većinskih vlasnika znanja i pokrovitelja učenja, uslijediti i uništenje učenosti kao takve, koja bi bila ‘bačena u blato i pogažena kopitima svinjskog mnoštva’, prezreno referirajući ovaj epitet na mase donjih slojeva, seljaštva i gradske sirotinje. Burke-ov pamflet je izazvao odgovor, poput pamfleta ‘Odbrana prava čovjeka’ (‘A Vindication of the Rights of Men’, 1790.) od Mary Wollstonecraft (1759-1797.), i ‘Prava čovjeka’ (‘Rights of Man‘, 1791.) od Thomas-a Paine-a (1737-1809.). James Parkinson (1755-1824.), hirurg, apotekar, geolog i politički aktivist (prvi koji će opisati stanje paralize koja je po njemu dobila ime Parkinsonova bolest) će pod pseudonimom ‘Old Hubert’ objaviti satirički odgovor na Burke-ovu frazu ‘svinjsko mnoštvo’, pod nazivom ‘Obraćanje svinjskog mnoštva prečasnom Edmund-u Burke-u’ (‘An Address to the Hon. Edmund Burke from the Swinish Multitude’, 1793.), a nešto kasnije i ‘Biserje prosuto pred svinje, od Edmund-a Burke-a, sakupio Stari Hubert’ (‘Pearls Cast before the Swine, by Edmund Burke, Scraped together by Old Hubert’, 1793.). U prvom pamfletu Parkinson uspoređuje ekonomske patnje ‘sirotih prasića’ Enlgeske sa bogatstvima i privilegijama ‘lordovskih svinja’ (više kod Roland Bartel ‘Shelley and Burke's Swinish Multitude’, 1969., Keats-Shelley Journal. 18: 4–9)

[4] Op.prev. Friedrich Wilhelm Nitsche (1844-1900.) se pri kraju ovog svog spisa pita: ‘Šta je zapravo, strogo uzevši, hrišćanskog Boga pobijedilo?’, dajući sljedeći odgovor u pasusu iz kojeg je izvučen citat u tekstu, kako slijedi: ‘Odgovor se nalazi u mojoj Veseloj nauci, str. 290: “Sama hrišćanska moralnost, sve strože uziman pojam istinoljubivosti, ispovednička suptilnost hrišćanske savesti, prevedena i sublimisana u naučnu savest, u intelektualnu čistotu po svaku cenu. Gledati na prirodu kao da je ona dokaz božje dobrote i božjeg pokroviteljstva; tumačiti istoriju u čast božanskog uma kao postojano svedočanstvo moralnog svetskog poretka i moralnih krajnjih namera; tumačiti sopstvene doživljaje kao što ih pobožni ljudi već odavno tumače, kao da je sve božja volja, znamenje božje, kao da je sve smišljeno i poslato za spas duše: to sada pripada prošlosti, to ima savest protiv sebe, za svaku tananiju savest, to je nepristojno, nepošteno, laž, feminizam, slabost, kukavičluk — ako nas išta čini dobrim Evropljanima i naslednicima evropskog najdugotrajnijeg i najhrabrijeg samoprevladavanja, onda je to ova strogost”… Sve velike stvari propadaju same od sebe aktom samoukidanja: takav je zakon života, zakon nužnog “samoprevazilaženja” u suštini života — uvek se na kraju upućuje poruka samom zakonodavcu: “patere legem, quam ipse tulisti”.* Tako je propalo hrišćanstvo kao dogma zbog sopstvenog morala; isto tako će sad morati da propadne i hrišćanstvo kao moral – nalazimo se na pragu tog događaja. Pošto je hrišćanska istinoljubivost izvlačila zaključke jedan za drugim, na kraju ona izvlači svoj najjači zaključak, zaključak protiv sebe; a to se dešava kad ona postavi pitanje “šta znači volja svih za istinom?”… I tu se opet dotičem svog problema, našeg problema, moji neznani prijatelji (jer još ne znam ni za jednog prijatelja): kakav smisao bi imalo celo naše biće ako ne taj da je u nama ona volja za istinom postala svesna sama sebe kao problema?… Usled tog samoosvešćivanja volje za istinom, od sada moral— u to sumnje nema — počinje da propada: to je ona velika drama u sto činova namenjena Evropi za sledećih dvesta godina, najstrašnija, najneizvesnija, a možda i nadom najbogatija od svih drama…‘

[5] Op.prev. Charles Taylor (1931.), kanadski mislilac škole analitičke filozofije, sa značajnim radovima u okvirima političke filozofije, filozofije društvenih nauka i  i istorije filozofije. Tokom 1960-tih je bio aktivno angažiran u politici kada je učestvovao u kanadskim saveznim izborima kao kandidat Nove demokratske stranke. U djelu ‘Sekularno doba’ (‘A Secular Age’, 2007.) Taylor istražuje promjene društvenih uslova u zapadnim društvima koje su vodile od stanaj u kojem je gotovo bilo nemoguće ne vjerovati u Boga, do stanja u kojem je vjerovanje u Boga samo jedna od mnogih opcija. On odbacuje subtrakcionu teoriju sekularizacije po kojoj je religija jednostavno izuzeta iz društva, tj. da je religija na neki način izgubila pravo učešća u društvu. Knjiga je dobrim djelom polemički nastavak njegovog spisa ‘Izvori sebstva – stvaranje modernih identiteta’ iz 1989. godine.

[6] Op.prev. Paul Johannes Tillich (1886-1965.) je bio njemačko-američki filozof hrišćanskog egzistencijalizma i mislilac hrišćanskog socijalizma, kao i protestantski luteranski teolog. Bio je i ostao jedan od najuticajnijih filozofa teologije u 20. vijeku. U svojim djelima, posebno u trotomnoj ‘Sistemskoj teologiji’ (‘Systematic Theology’, 1951.) daje odgovore na egzistencijalističku kritiku hrišćanstva (religije uopšte), i pod uticajem Hajdegerovog učenja (sa kojim nije imao direktan kontakt) izgrađuje svoju ‘metodu korelacije’ tj. dovođenja u međuodnose teoloških stavova, hrišćanskih otkrovenja, sa pitanjima, argumentima i zaključcima egzistencijalne filozofije, filozofske analize i psihologije. Posebno se fokusira na tradiciju ontološki razmatranja o tome šta je bitak sam po sebi, i pokušava ih upregnuti u analizi teoloških odgovora na pitanja supstancije i odnosa čovjeka, njegove misli i samosvjesnosti i Boga.

[7] Op.prev. Matt McManus je predavač političkih znanosti na Sveučilištu Michigan. Autor je, između ostalih knjiga, Političko pravo i jednakost, Kako voditi do kozmopolitskog socijalizma i predstojeće Političke teorije liberalnog socijalizma.