Iako se na momente čini da je ponovo 1992. godina i da se sve ponavlja, u Bosni i Hercegovini i regiji nije više moguć scenarij iz 1990-tih. Ovog puta naši despoti žele Srbima donijeti pobjedu ‘u miru’. Pobjedu bez rata, bar bez onog vrućeg, klasičnog klanja.

‘Mir je nemoguć, rat nije vjerovatan’. Ovom sentencom Raymond Aron (1905-1983) ukratko je izložio pat poziciju u odnosima SAD-a i Sovjetskog saveza za vrijeme Hladnog rata. Time je aludirao na nezamislivost termonuklearnog sukoba između velikih sila, ali i na nemogućnost postizanja podnošljive i mirne kohabitacije između dvije suprostavljene ideološke paradigme, kapitalizma evro-atlantskog tipa i komunizma sovjetskog tipa, ali i između njihovih brojnih izvedbi širom planete.

Godina je 2018. i više nema tako suprostavljenih ideoloških alternativa zbog kojih bi mir bio nemoguć, ali opet mira u svijetu je manje nego za vrijeme Hladnog rata. U skladu sa neoliberalnim motom ‘tačerizma i reganizma’ – TINA (There Is No Alternative), u svijetu se, umjesto pravih ideoloških alternativa kapitalizmu, pojavljuju njegovi hibridi ili derivacije u vidu ‘neka cvjeta 1.000 cvjetova’ moderne Kine, despotske oligarhije Vladimira Putina, ili u vidu religijski fundamentalističkog, rasističkog i ultralibertarijanskog Trampizma, ili pak mnoštva malih malograđanskih i rasističkih neofašizama evropskog neoliberalizma.

Politike vladajućih elita postjugoslovenskih zemalja, iako na momente podsjećaju, pa i oponašaju, neoliberalnu ekonomiju, daleko su od bilo čega što se može nazvati ‘liberalnim’ u bilo kojoj varijaciji. ‘Sloboda’ koju sada ‘uživaju’ građani postjugoslovenskih zemalja u odnosu na onu koju su imali u socijalizmu sada je manje-više svedena na ‘slobodu’ da u javnom prostoru uzgajaju, prakticiraju i politički podržavaju najreakcionarnije forme kleronacionalizma, vjerske i patrijahalne zadrtosti i mržnje, seksizma i mačizma (neko ih zove svjetonazorima).

Kleronacionalistička ideološka čorba

Naše bande na vlasti su od prethodnog jugoslovenskog, kako ga autorica Radina Vučetić naziva ‘Coca-Cola’, socijalizma preuzeli samo model jednopartijskog načina vladanja pomoću korupcije, etno-partijske kontrole i aparata i nedodirljive kaste ‘budžetlija’, pomoću koje su privatizirali državu. Sve ostale tekovine socijalizma i komunizma su zatrovali i zatrli do potpune amnezije i neprepoznatljivosti, uključujući i tekovine antifašizma.

S druge strane, od kapitalizma su preuzeli samo model 19-vjekovnog divljeg, koruptivnog i polukolonijanog bogaćenja, čerupanja i privatizacije svih resursa društva, ugnjetavanja većine i bjesomučnog gaženja gotovo svih ljudskih i radničkih pravica, a sve ostale tekovine evropskog liberalizma, vladavine prava, parlamentarizma, ljudskih i građanskih prava, pa i tekovine evropske socijaldemokratije, preziru do srži.

Sve ovo se dešava u klero-nacionalističkoj ideološkoj čorbi, koju su naši despoti zakrčkali za svoje podanike, čorbi koja sve češće provri u odvratnim klerikalnim, fašizoidnim, rasističkim, ženomrzačkim, homofobnim i drugim govorima mržnje, koji kao da su na rubu rata. Opisano stanje ipak više pripada modelu despotskog oligarhizma.

Spasavanja vaskolikog tragičnog srpstva

Unutar tog modela izdvajaju se dva mala despota, koji su, krećući se različitim političkim putanjama, sa ideološki suprostavljenih polaznih tačaka, stigli i nekako u isto vrijeme zauzeli isto mjesto: velikosrpskog ili svesrpskog vožda. Naravno, riječ je o Miloradu Dodiku i Aleksandru Vučiću. Prvo što upada u oči je da su obojica, svako iz svoje perspektive, sebi pripisali istorijske, gotovo mesijanske uloge spasavanja vaskolikog, rasejanog i vazda nešto tragičnog srpstva.

Druga sličnost jeste da svoje uloge obojica vide na isti ‘ćosićevski’ način, odnosno obojica žele konačno prekinuti onaj niz u kojem ‘Srbi dobijaju ratove, a gube u miru’. Ovog puta obojica žele Srbima donijeti pobjedu ‘u miru’. Pobjedu bez rata, bar bez onog vrućeg, klasičnog klanja. Treća je da su obojica itekako svjesni, i računaju s tim, da u temelju te njihove buduće srpske pobjede ‘u miru’ leži ono prvo ‘vruće’ otadžbinsko-odbrambeno poluvrijeme, u kome su, agresijom i genocidom nad Bosnom, ostvarili prvu polovinu te svoje buduće pobjede ‘u miru’. Zato je obojici nezamislivo da se nešto tako ‘nebitno’ poput genocida i etničkog istrebljenja svega nesrpskog prikači nečemu tako ‘veličanstvenom’ kao što je otadžbinsko-odbrambeni rat.

Četvrta sličnost leži u tome da obojica to buduće spasavanje vaskolikog srpstva vide isključivo kao kombinaciju rješavanja nečeg što je nebeski apstraktno, a zove se ‘srpsko pitanje’ (u formi raznih deklaracija) i rješavanja nečeg vrlo konkretnog poput granica, državnih teritorija, teritorijalnih ustupaka (ne svojih), podjela (samo kod susjeda), razmjena, prisjedinjavanja, ujedinjavanja i drugih etno-teritorijalnih perverzija. Iako iza ovih misli stoji velikosrpska ideja, sada se ovdje ne radi o stvaranju ‘velike Srbije’, već o pokušaju da Srbija zadrži onih 88.000 kvadratnih kilometara koje je imala u SFR Jugoslaviji. Izgleda da obojica nisu shvatili onu staru narodnu: ‘Ko hoće veće, izgubi i ono iz vreće.’

Dvostruka bitka za ‘istorijsku ličnost’

I na kraju, neizostavno, njih dvojica se, uz pomoć intelektualnih kibicera i dupeuvlakača kojima se okružuju, vide kao neke ‘istorijske srpske glave’ koji će Srbiju i Srbe učiniti ‘great again’ i o kojima će djeca učiti u školi. Naročito Dodik je tu izgubio sve i jedan gram političke pragmatičnosti koju je nekad imao. Postao je megaloman, koji sebe vidi kao ‘istorijsku ličnost’, koja će učiniti nešto o čemu su Nikola Pašić, Dobrica Ćosić i Slobodan Milošević sanjali – trajno ujediniti ‘srpsku Bosnu’ sa Srbijom.

Jedina razlika između njih dvojice je u tome što Vučić ipak odgovara za jednu međunarodno priznatu državu, za jednu stolicu u Ujedinjenim nacijama, za šest miliona njenih državljana. Dodik ne odgovara apsolutno za ništa, jer paradržavna tvorevina, ‘entitet’ nastao na genocidu, sa svojih manje od milion nacionalizmom sluđenih i sve siromašnijih stanovnika, upravo je to – jedno veliko ništa. Da bi bio potpuno iskren, ne mislim da je Republika Srpska jedno veliko ništa. Mislim da je RS bila, jeste, ostaće i nikada neće biti ništa drugo do velika masovna grobnica.

Tako dolazimo do apsurda u kojem je jedna takva međunarodno i sudski dokazana masovna grobnica legalizovana mirovnim ugovorom, koji postaje sve tješnji i nepodnošljiviji. Ona druga grobnica, samozvane hrvatske republike Herceg-Bosna, bar nije i nadam se nikada neće biti legalizovana. Sa ovolikom količinom nepravde, uz svu tu oligarhijsku vladavinu, kriminalno bogaćenje, privatizacijsku pljačku, državu bez prava i okovanu u korupciju, uz svo to klerofašističko i nacionalističko divljanje, u Bosni je mir nepodnošljiv. A rat? Da li je on moguć? Ili, još prezicnije, da li je izvjestan?

Kako su teroristi iskočili iz grmlja

Na momente nam se čini da je ovo 1992. godina i da se sve ponavlja. No, mislim da je 1992. godina davno prošla. U Bosni i regiji nije više moguć onakav scenario iz 1990-tih, odnosno agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu kao udruženi zločinački poduhvat zvaničnog Beograda, uz učešće srpskih obavještajnih službi, bivše Jugoslovenske narodne armije i vojski RS-a i nekadašnje samozvane republike srpske krajine, kao njenih derivata, stavljenih u službu velikosrpske politike. Čujte, mobilizaciju i podizanje morala su 1990-tih godina vršili staljinistički generali JNA, uz četničke medijsko-intelektualne fanfare, bezbjednosne aparatčike i Gebelsovu propagandu te uz obilatu zloupotrebu sentimenta koji su Srbi, ali i drugi narodi imali prema Jugoslaviji.

Danas nema JNA te mobilizaciju i omasovljenje mora vršiti ovakva propaganda kojoj svjedočimo zadnjih godinu-dvije, a koja dolazi iz ruske i srbijanske obavještajno-bezbjednosne kuhinje. Srbijanska Služba državne bezbjednosti je 1990-tih koristila izolovanost Jugoslavije od Zapada, povoljan politički i bezbjednosni kontekst, svoju raširenu obavještajnu mrežu saradnika, kako u kriminalnom miljeu, tako i u institucijama, te je vrlo brzo, intezivno i tajno mobilizirala pripadnike srpskih paravojski i terorističkih jedinica iz redova puštenih zatvorenika, sitnih kriminalaca, ubica, saradnika službe, plaćenika, avanturista te, naravno, srpskih nacionalista. Ti teroristi su za većinu stanovnika Bosne i Hercegovine 1990-tih samo iskočili iz grmlja.

Ali neke paralele sa 1990tim postoje. U odnosu na 1990-te, tzv. ‘srpske zemlje’ danas imaju drugačijeg moćnog pokrovitelja. Prije 26 godina to je bila JNA i Jugoslavija shvaćena kao ‘proširena Srbija’. Danas je to ideja o ‘srpskim zemljama’ i Rusija, te rusifikovani velikosrpski nacionalizam. Zato je Dodik učinio sve da u posljednjih 10 godina učini RS potpuno pokrivenom ruskim faktorom. U tom smislu RS je prestala biti ‘ničija zemlja’ između NATO-a i Srbije, već je postala srbijanska i ruska spoljnopolitička i obavještajno-bezbjednosna platforma koja radi u punom kapacitetu. Rusi su prisutni u ekonomiji, a posebno u kulturnom, medijsko-propagandnom i religioznom životu. Prisutni su u i oko MUP-a RS koji intezivno sarađuju sa ruskim policijskim i bezbjednosnim službama, u vidu razmjene informacija, učestalih obuka i opremanja specijalne jedinice RS i drugih jedinica posebne namjene od strane ruskih instruktora i specijalista. Također, MUP RS i policijsko-bezbjednosne agencije Srbije su praktično jedna organizacija.

S druge strane, Dodikov i Vučićev režim tragaju i za pokroviteljima na tzv. Zapadu. RS režim razvija saradnju i sa svojim ideološkim blizancima, evropskim neofašističkim partijama i grupacijama, sa pročetničkim i neokonzervativnim grupacijama u Vašingtonu, pa i sa izraelskim klerofašističkim snagama okupljenim oko Avdigora Libermana i partije Benjamina Natanjahua. Znači sa svima koje RS režimu vidi kao mogući oslonac za vođenje islamofobne, rasističke i separatističke politike i ultimativno za toliko priželjkivano otcjepljenje od Bosne i ujedinjenje sa Srbijom. Dodik i drugi velikosrpski političari u regionu ne žele da se takva saradnja vidi u svoj svojoj razgranatosti, hronologiji i intezitetu, te će lagati, prikrivati i fingirati činjenice i motive o tome. No nisu više 1990te i stvari danas vrlo brzo procure u javnost.

Održati destabilizirajući zamrznuti sukob

Danas tolikih mogućnosti za tajnu mobilizaciju i pripreme rata nema. Osvjetljavanje opasnih nakana i transparentnost politike je možda i najbolji vid zaštite. Sada se regrutacija i organizacija paramilitantne mreže mora provoditi u uslovima koji nisu tako tajni i simplificirani, već su vrlo medijski i politički kompleksni, istureni i vidljivi javnosti. Ali se sada vješto koriste svi oblici javne mobilizacije, kreiranja javnog mnijenja i radikalizacije istog. Velikosrpski nacionalizam, ugrađen u sve pore jedne države i jedne paradržave, sada pokušava mobilizirati mase preko socijalnih mreža, novinara, nevladinih organizacija, političara, preko pozera iz kriminalnog miljea i raznih patriotskih organizacija. To uveliko ograničava njihovo paravojno djelovanje, brzinu reakcije i faktor iznenađenja. Ali, nadležne bh. institucije ih svakako trebaju tretirati kao bezbjednosni rizik i pokrivati ih svim raspoloživim i bezbjednosnim i kazneno-pravnim mjerama i sankcijama.

Druga opservacije je da danas kapaciteta za konvencionalno i frontalno ratovanje RS režim jednostavno nema, a Srbija takav vid sukoba više ni ekonomski, ni politički, ni istorijski ne može da podnese. Ali, opasnost nije u potpunosti otklonjena. Ipak je u proteklom periodu RS režim intezivno uložio u omasovljavanje, naoružavanje i opremanje policije RS. Specijalna jedinca je u posljednjih 4 do 5 godina upetostručena u ljudstvu i sada broji između 180 i 250 pripadnika. Jedinica za podršku organizovana u 12 odreda broji sada oko 300 pripadnika. Primjera radi, iz policijske akademije 2007. i 2008. izlazilo je u prosjeku 35 svršenih kadeta za potrebe opšte policije i specijalne jedinice, dok je 2017. godine izašlo 120 svršenih kandidata za policiju opšte namjene i 45 za specijalnu policiju. U ovoj godini planira se još 160 kadeta. U MUP RS je u posljednje 2 godine primljeno i 500 svršanih diplomaca Visoke škole unutrašnjih poslova, a planira se i organizovanje neke vrste pomoćne ili rezervne policije. RS režim je od 2013. godine uložio više od 30 miliona KM za nabavku automatskog naoružanja duge cijevi, pištolje, snajpere, optičku i drugu opremu specijalne jedinice, preko 15000 uniformi, pancire, šljemove, terenska vozila, komadno-štabna vozila i opremu za vezu, kriptozaštitu, prisluškivanje i elektronsko ometanje. Do sada je uloženo više od 10 miliona KM za revitalizaciju bivše JNA kasarne Zalužani koja je upisana kao vlasništvo MUP-a RS. Dodik otvoreno najavljuje da će 39 miliona dolara koliko je dio od isplate ruskog klirinškog duga Bosni, biti uloženo u policiju i centar za obuku u Zalužanima. Srbija je također od 2016. godine u procesu intezivnog naoružavanja i modernizacije vojske i militarizacije policije.

Velikosrpski nacionalizam je 1990-tih, koristeći vojnu nadmoć i jugoslovenski sentiment, odradio svoj istorijski zadatak, odnosno genocid i istrebljenje muslimanskog i katoličkog življa sa teritorije pola Bosne i formiranje paradržavne trabant tvorevine RS, preko koje se cijela Bosna drži kao taoc. Danas je cilj Dodikovog režima, Srbije i Rusije da pod svaku cijenu održi taj destabilizirajući zamrznuti sukob i status quo u Bosni i Hercegovini postignut 1995. i odbranjen 2006. godine (slomom reforme policije i ustavnih promjena). Za nastavak ostvarenja ovih velikosrpskih i sa njima potpuno posloženih ruskih interesa i nije više potreban tako opsežan konvencionalan rat kao 1990-tih. Sasvim je dovoljan prostorno ograničen oružani sukob i nasilje niskog inteziteta, u kombinaciji sa propagandom kampanjom ‘alternativne istine’, mekom moći, demonstracijama, radikalizacijom mladih, omasovljenjem neofašističkih grupa, separatističkim akcijama i međunarodno-pravnom i ‘humanitarnom’ podrškom nekog velikog igrača. To je definicija hibridnog rata i njega RS režim provodi protiv Bosne korak po korak posljednjih četiri-pet godina, uz podršku Rusije, ali i zvaničnog Beograda i vladinih i nevladinih proruskih frakcija u Srbiji. Ove tekovine genocida i agresije u Bosni i Hercegovini velikosrpski nacionalizam će braniti i po cijenu dovršenja rata bilo kojim drugim, a raspoloživim sredstvima.

Kriminalci kao ‘borci za pravednu stvar’

Upravo što prostora za puni kinetički rat ala-1990-te nema, režimi u Banjoj Luci i Beogradu obilato kreiraju lokalne ekstremističke i militantno-veteranske organizacije i upošljavaju kriminalne grupe kojima žele održavati kulturu nasilja i zločina na kojoj je RS i stvorena. O tome najbolje svjedoče paradiranja lidera i članova organizacija kakve su ‘Srbska čast’, ‘Veterani RS-a’, ‘Obraz’ i sličnih, te učešće osoba iz kriminalnog miljea, poput Igora Bilbije, u ulogama promotora velikosrpskih političkih agendi. Čemu oni služe? Oni nemaju kapacitete da sami organizuju i stvore paravojsku, jer paravojsku na Balkanu uvijek stvara oficijelni politički režim, služeći se kriminalnim i ekstremističkim strukturama. No, koliki god ridikuli bili, ovi esktremi i, slobodno mogu reći, teroristi imaju kapacitet da budu pripadnici takve vojske, imaju kapacitet da regrutuju i radikaliziraju mlade, reklamirajući militantni etnofašizam. To je upravo osnovni smisao postojanja ovakvih organizacija meke moći i pozerskih grupacije i uopšte ovakvog militantnog showa kojeg priređuje RS režim. Učiniti atraktivnim, učiniti seksi jedan etnofašistički srpsko-ruski mačizam i militarizam.

Cilj ovog cirkusa je u takozvanim srpskim zemljama stvoriti što razgranatiju i masovniju mrežu raznorodnih, paramilitantnih i metodološki različitih, pa i pojedinih lažnih ‘humanitarnih’ grupacija koje će spajati jedna ideološka paradigma: antizapadnjaštvo, neofašističke i neočetničke varijacije Ljotićeve ideologije krvi i tla i jak proruski sentiment. Većina tih veteranskih, militantnih i nacionalističkih udruženja pa i patriotskih kriminalnih grupa dolazi iz jednog te istog izvorišta. I koordiniraju se iz jednog centra kako bi se od njih napravio koherentniji skup sljedbenika, paradera i potencijalnih fajtera, demonstranata i ratnika, koji će se moći upotrebiti kada bude zatrebalo. Ta vrsta koordinacije se mogla vidjeti i u organizaciji parade tzv. ‘Marš besmrtnog puka’ koju su 2016. i 2017. predvodili političari Ujedinjene Srpske i Socijalističke partije, a u kojoj su pored neofašističkih i proruskih organizacija (SNP Izbor je naš, Veterani RS i mnogi drugi) prisustvovali i konzul R. Srbije u Banjaluci, dobar dio članova i službenika Vlade RS, Dodikov kabinet, predstavnici Boračke organizacije RS-a i mnogi drugi.

To je paravojska kojom će se prvo obezbijediti unutrašnja vlast, zastrašiti politički protivnici, i po ideološkoj, i po nacionalnoj liniji. Ali, to je i paravojska koja se da vrlo dobro iskoristiti za hibridni rat, za organizovanje demonstracija, izolovanih napada na ‘neprijatelje režima’ ili ‘neprijatelje nacije’, pa i za oružane sukobe niskog inteziteta. Generalno, za destabilizaciju Bosne i susjednih država, koje velikosrpski nacionalizam još ubraja u takozvane srpske zemlje. To je, prema izjavama najviših srbijanskih dužnosnika, još uvijek mainstream politika u Srbiji.

RS režim uz podršku Srbije i Rusije imaju sve kapacitete ne za konvencionalni rat, već da u jednom hibridnom sukobu i nekonvencionalnim aktima neprijateljstva, nasilja, okupacije i secesije iznude faktičko stanje u kojem će RS biti potpuno faktički izolovana, odcijepljena, kontrolisana i odbranjiva od ostatka Bosne, sa ili bez referenduma. Naročito je istočni dio RS od Semberije do Gacka takva teritorija, približno iste površine kao i Kosovo, na kojoj je secesija potpuno vojno odbranjiva. Samo je pitanje kada će se Rusi, ruski igrači u Srbiji i sam Dodik procijeniti da je nastupio momenat ‘sad ili nikada’. U par dana rusko ‘humanitarno’ prisustvo na aerodromu u Banja Luci ili u Zvorniku, može promijeniti status quo i odnos RS prema ostatku BiH na terenu te pokrenuti nepredvidljiv razvoj događaja. Kao ključna figura se stoga ovdje već godinama pojavljuje sam Dodik. On i njegova familija su svoj, od građana RS i BiH opljačkani, imetak sklonili u Srbiju i Rusiju, tako da on sve i da hoće sada ne može ustuknuti ni korak nazad od politike koju vodi. Njemu politički i ideološki nema povratka na staro. On će nastaviti gurati u pravcu dok Srbe ponovo ne nahuška da oružjem brane ideju ‘ujedinjenja srpskih zemalja’ kao tobož legitimnu i legalnu. Šta više, njemu ni Rusija neće dati azil i zaštitu dok ne vidi konkretan razultat na terenu u momentu za koji Rusija procijeni da je dobar. Rusiji za sada odgovara ovakav status quo u BiH koji pokazuje potencijal da destabilizira dijalog u regiji i put BiH u evro-atlantskim integracijama. Rusija će učiniti sve da takve destabilizirajuće mehanizme u regiji zadrži i na sve načine će podržati igrače koji na tome rade.

Uostalom na potencijalni sukob kao posljedicu sve većeg ruskog političkog i bezbjednosnog djelovanja u BiH i regiji i naraslih nacionalističkih i antizapadnih snaga, upozoravaju parlamenti SAD, Velike Britanije, EU. Na to upozorava američka spoljnopolitička administracija, te brojni svjetski mediji. Upozoravaju i mnogi domaći novinari, akademska javnost i eksperti.

Građani BiH i mediji imaju pravo znati da li i šta nadležne BH institucije rade po ovom pitanju. Ja i ljudi u BiH žele da vide kakvu takvu reakciju sistema koja će im dokazati da institucije kakvog takvog sistema postoje i da mogu ozbiljnije reagovati! U suprotnom možemo reći da institucije ili ne postoje ili su iznutra razbucane i podrivene do stadijuma u kojem nisu u stanju dati ni suvislu informaciju, umiriti građane, a kamoli držati kontrolu nad teritorijom i voditi kontraobavještajnu kampanju. Kako je moguće da vodeći političari iz RS nisu u istražnom pritvoru zbog osnovane sumnje da su počinili ratne zločine, poput Nenada Stevandića? Kako je moguće da se Milorad Dodik i/ili njegovo bliže ili dalje političko okruženje do sada nije makar zabavilo optužnicom za ozbiljne afere poput afera zgrade Vlade RS, privatizacije telekoma i rafinerije, afere organizacije svjetskog rafting prvenstva, Pavlović banke, kupovine vile u Beogradu, Bobar banke, Balkan investment banke i nebrojenih drugih. Kako je moguće da se ne kazne odgovorni za organizaciju nelegalnog referenduma i kršenja odluke ustavnog suda ili za organizovanje proslave nelegalnog praznika tzv. ‘9. januara’ kao tzv. ‘Dana RS’? Kako je moguće da bezbjednosne službe BiH nisu spriječile i izjalovile ulazak paravojnih jedinica u BiH u oktobru 2014. godine koje je koordinirao MUP RS? Kazneni propisi BiH pružaju za to sve pravne i proceduralne mogućnosti. Volio bih da BH novinari i javnost svakodnevno i redovno insistiraju da im odgovore na ova pitanja daju nadležne bezbjednosne, vojne i pravosudne institucije države Bosne i Hercegovine i odgovorni u tim institucijama! Volio bih vidjeti jači pritisak političara, stručne javnosti i građana na nadležne BH institucije i lidere koji će polučiti ozbiljniju, profesionalniju organizaciju i angažman nadležnih službi oko ovih pitanja.

Srđan Šušnica

Članak je objavljen u dva dijela 27. i 28. januara 2018. godine na medijskom portalu Al Jazeera Balkans, dostupan na: https://balkans.aljazeera.net/opinions/2018/1/27/mir-je-nemoguc-rat-nije-vjerovatan-i i https://balkans.aljazeera.net/opinions/2018/1/28/paravojske-i-rusija-cekaju-pogodan-momenat-za-udar-na-bih-ii